| Chapter 11 |
1 | Nastaviše put dok se ne približiše Ninivi.
|
2 | Onda Rafael kaza Tobiji: "Ne znaš li, brate, u kakvu si stanju ostavio oca svoga?
|
3 | Potrčimo nas dvojica prije tvoje žene i priredimo kuću:
|
4 | uzmi u ruku riblju žuč." Krenuše, a pas za njima.
|
5 | Dotle je Ana sjedila i gledala na put ne bi li ugledala svoje dijete.
|
6 | Izdaleka ga opazi pa reče Tobitu: "Evo, vraća se sin tvoj i čovjek koji ga pratio."
|
7 | A Rafael reče Tobiji: "Znam da će otac tvoj otvoriti oči.
|
8 | Ribljom žuči namaži njegove oči, a on će ih, oćutjevši svrbež, protrljati i tako skinuti s njih bijele mrlje i tebe vidjeti."
|
9 | Dotle se Ana, potrčavši naprijed, baci u zagrljaj sinu svome i reče mu: "Opet te vidim, sine moj! Od ovoga časa mogu mirno umrijeti!" Nato oboje zaplakaše.
|
10 | Tobit iziđe na vrata i spotače se, ali sin potrča k njemu
|
11 | i pridrža ga, razmaza žuč ocu preko očiju i kaza: "Hrabro, oče moj!"
|
12 | Kad ga oči zasvrbješe, protrlja ih, a iz očinjih mu se kutića oljuštiše bijele mrlje.
|
13 | Ugledavši sina, zagrli ga, zaplaka i probesjedi:
|
14 | "Blagoslovljen da si, Bože, blagoslovljeno tvoje ime uvijeke i blagoslovljeni svi tvoji sveti anđeli! Jer si me udario pa se smilovao na me: evo gledam svoga sina Tobiju!"
|
15 | Njegov sin, sav sretan, uđe u kuću te izvijesti oca o velikim događajima što su mu se zbili u Mediji.
|
16 | Tobit, prepun radosti i blagoslivljajući Boga, pođe u susret snahi, prema vratima Ninive. Oni koji su ga vidjeli kako hoda bijahu zadivljeni što je progledao, a Tobit priznavaše pred njima da mu se Bog smilovao.
|
17 | Kada Tobit dođe do Sare, snahe svoje, pozdravi je govoreći joj: "Dobro došla, kćeri moja! Blagoslovljen Bog koji te doveo k nama! I neka su ti blagoslovljeni i otac i majka!"
|
18 | I velika radost obuze svu braću njegovu u Ninivi.
|
19 | A dođoše i Ahikar i njegov nećak Nasbas pa se Tobijina svadba u veselju slavila sedam dana.
|